Ortodontsko-kiruršku terapiju provodimo kada su odnosi među čeljustima toliko narušeni da ih nije moguće samo ortodontski harmonizirati.
Najčešća je anomalija koju na taj način tretiramo progenija. Klinička slika uključuje:
- obrnuti prijeklop prednjih i često stražnjih zubi (donji zubi idu preko gornjih, umjesto obrnuto)
- konkavan profil
- tanka gornja usna
- isturena brada.
Anomalija je nasljedna, tj. prenosi se genetski. Intenzitet rasta donje čeljusti nije moguće smanjiti, odnosno nemamo načina da je „zakočimo“ u rastu, ništa više no što možemo zakočiti rast primjerice stopala ili nosa.
Ako temeljem analize dijagnostičkih podataka i obiteljske anamneze zaključimo da samo ortodontskim pomakom zubi i ortopedskom stimulacijom gornje čeljusti na rast (pseudoprogenija) nije moguće kompenzirati anomaliju i postići zadovoljavajući funkcionalni i estetski rezultat, postavljamo plan za ortodontsko-kiruršku terapiju. Najbolje je vrijeme za početak pred završetak rasta.
Tijek terapije:
- Počinjemo ortodontskom pripremom, tj. terapijom fiksnim aparatom
- Radimo dekompenzaciju, odnosno ravnamo zube i postavljamo ih u pravilan položaj u pripadajućoj čeljusti, neovisno o međučeljusnim odnosima. Time često dodatno naglašavamo njihov loš odnos pa se pacijentima čini da pogoršavamo situaciju, no zapravo postavljamo zube tako da omoguće kirurški pomak čeljusti u skladan odnos i pritom postignemo funkcionalan zagriz.
- Nakon što je završio rast čeljusti, a ortodontska je priprema privedena kraju, radimo pripremu za samu operaciju čeljusti. U suradnji s maksilofacijalnim kirurgom simuliramo pomak jedne ili obiju čeljusti i izrađujemo akrilatne vodilice.
- Nakon operacije i oporavka nastavljamo ortodontsku terapiju svega nekoliko mjeseci s ciljem detaljiziranja okluzije (usavršavamo zagriz) pa skidamo fiksni aparat i dogovaramo protokol retencije.
Malo koji zahvat na licu izaziva takve promjene u izgledu kao ortognatsko-kirurški zahvat. Promjene u izgledu dramatične su, za što pacijenti i njihova okolina moraju psihološki biti spremni. Motivacija za takvu vrstu terapije nije samo želja za poboljšanjem funkcije, već i za postizanjem skladnog i lijepog izgleda, a time i kvalitetnijeg i ispunjenijeg života.
Psihološka priprema pacijenta, iskustvo liječnika i dobra komunikacija ortodonta, pacijenta i maksilofacijalnog kirurga ključne su za uspjeh interdisciplinarne terapije s tako dalekosežnim posljedicama.