Menu
Ortodoncija je specijalistička grana dentalne medicine koja se bavi praćenjem, proučavanjem, usmjeravanjem rasta i razvoja čeljusti i zubi te korekcijom nepravilnosti.
Malo je poznato da je ortodoncija prva službeno priznata stomatološka specijalistička disciplina. Njom se bave doktori dentalne medicine koji nakon šestogodišnjeg sveučilišnog studija uspješno završe i dodatni trogodišnji specijalistički studij te steknu zvanje doktora dentalne medicine, specijalista ortodoncije.
Roditelji bi trebali prvi put dovesti dijete na ortodontski pregled oko njegova sedmog rođendana. Čak i kad se roditeljima čini da su djetetu „zubići poredani kao biseri“, zagriz može biti takav da zahtijeva praćenje ili ranu intervenciju.
Nakon toga postavljamo preliminarnu dijagnozu, roditeljima objasnimo prirodu anomalije, mogućnosti liječenja i dob u kojoj se ono provodi.
Ako postoji potreba, predlažemo ranu tzv. interceptivnu terapiju i preporučujemo ritam kontrolnih posjeta kojima je cilj praćenje rasta do trenutka kada bi trebalo početi sa sljedećom fazom terapije.
Vrijeme početka terapije ili timing jednako je ključno za uspjeh kao i pravilno postavljen plan terapije.
Terapiju nikako nije dobro odgađati jer time možemo propustiti priliku za modeliranje rasta, za stvaranje prostora u koji se mogu smjestiti svi trajni zubi bez vađenja i stvaranje raskošnog osmijeha i tako izbjeći složenije terapije i vađenje zubi. Često ni roditelji tinejdžera nisu svjesni da primjerice neki trajni zub uopće nije niknuo, već je zaostao blokiran u kosti. Nekad pak anomalija bude tako jako izražena da nam je manevarski prostor smanjen i moramo predložiti vađenje nekih zubi, što se moglo izbjeći da smo, primjerice, godinu i pol ranije započeli terapiju.
S druge strane, pogrešno je početi terapiju prerano, prije nego što će naš potez rezultirati željenim učinkom i prije nego što je dijete psihološki dovoljno zrelo za suradnju, a sve samo kako bismo djetetu i roditeljima „dali aparatić“. Takvim se pristupom i dijete i roditelji tijekom preduge terapije nepotrebno iscrpljuju pa kada dođe vrijeme za detaljiziranje zagriza i finiširanje osmijeha, ključna suradnja pacijenta izostane zbog izmorenosti.
Danas je jasno kako svaki mali pacijent raste svojim tempom koji se može i ne mora podudarati sa statističkim prosjekom, te da ista anomalija može biti različito jako izražena pa time i svakom pacijentu treba ponaosob odrediti vrijeme početka i individualiziran plan terapije. Ipak možemo reći kako je većinu nepravilnosti najbolje početi tretirati u dobi između 8. i 14. godine.
Interceptivna terapija primjenjuje se kod male djece u fazi mješovite denticije (kada ispadaju mliječni i rastu trajni zubi). Cilj rane terapije je ispravljanje nepravilnosti koje bi inače dovele do puno većeg problema koji je poslije teže riješiti. Nakon interceptivne faze slijedi ili pauza s praćenjem ili odmah krećemo s preciznim ispravljanjem i zubi i međučeljusnih odnosa.
Držač mjesta primjer je interceptivnog zahvata. Njime trajnom zubu čuvamo mjesto za rast u slučaju kada dijete prerano izgubi mliječni zub zbog karijesa ili traume. Ako nema mliječnog zuba da mu čuva mjesto, trajni zub nasljednik koji je tek u fazi razvoja neće imati prostora u koji bi izrastao jer se ostali trajni zubi koji niču prije njega „guraju“ u njegov prostor. Bez držača mjesta trajni zub ostao bi blokiran u kosti ili bi izrastao potpuno izvan luka.
Mali pacijenti nerijetko imaju nepodesnu naviku sisanja prsta ili dude. Tada dajemo upute za miofunkcionalne vježbe i pomažemo djetetu da prestane s navikom koja bi, ako se nastavi, uzrokovala ne samo nepravilan rast zubi, već i deformaciju čeljusti.
Dodatno, ranom intervencijom možemo izbjeći kasnije vađenje zubi te ispraviti i obrnuti pregriz (donji zubi idu preko gornjih) ili križni zagriz, koji bi poslije doveli do deformacije čeljusti ako ostanu netretirani.
Dodatno, ranom intervencijom možemo:
Kada dođe vrijeme za korekciju, terapija se provodi ortodontskim napravama, tj. aparatima. Sveobuhvatna dvofazna terapija prvo uključuje neku vrstu mobilnog aparata kojega zatim slijedi fiksni aparat, a kod neke djece odmah možemo početi fiksnim aparatom.
Najjednostavnija podjela ortodontskih aparatića jest na:
Headgear i Delaireova maska primjeri su mobilnih naprava koje služe za korekciju međusobnog položaja gornje i donje čeljusti, a Hyrax za korekciju širine gornje čeljusti.
Headgear je aparatić za djecu čija gornja čeljust raste prejako i u neskladu s donjom čeljusti.
Headgear je ekstraoralni (vanjski) aparatić koji u pravilu nose djeca kojoj gornja čeljust raste previše u odnosu na donju. Tada su gornji zubi istureni prema van, a prostora za smještaj trajnih zubi nema. U nekim ga slučajevima dajemo i odraslima.
Terapija headgearom prvi je dio dvofazne terapije onih anomalija karakteriziranih pretjeranim rastom gornje čeljusti i/ili nedovoljnim rastom donje čeljusti. Slijedi ga fiksni aparat, a neki ga pacijenti nastave nositi istovremeno s fiksnim aparatom. Headgear proizvodi sile koje imaju i skeletni i dentalni učinak. Drugim riječima, koči gornju čeljust u rastu istovremeno pomičući zube prema straga, čime se otvara prostor za nicanje zubi koji bi inače ostali „blokirani“ u kosti, tj. koji ne bi uopće nikli. Dodatno, pomičući gornje stražnje zube prema natrag i kočeći rast gornje čeljusti stvara prostor za pomak i gornjih prednjih zubi prema „unutra“, što slijedi tijekom fiksne terapije. Sve opisano dramatično popravlja izgled lica i uklanja potrebu za vađenjem trajnih zubi na zadovoljstvo djeteta, roditelja i ortodonta.
Delaireova maska je mobilni koji nose djeca s obrnutim prijeklopom zubi (donji zubi idu preko gornjih).
Delaireova maska mobilni je aparat suprotnog djelovanja od headgeara. Najčešće ga dajemo djeci s obrnutim prijeklopom zubi (donji zubi idu preko gornjih), no i odrasli s pomoću njega postižu krasne rezultate.
Dajemo ga pacijentima kojima je gornja usna tanka i uvučena, a donja deblja i naglašenija, a profil je konkavan. Uzrok je takvog problema nedovoljan rast gornje i/ili pretjeran rast donje čeljusti.
Delaireova maska ima dvojak učinak: skeletni i dentalni, tj. pomiče i gornju čeljust i zube. Aparat gumicama posredstvom fiksnog aparata djeluje laganim silama i vuče gornje zube i čeljust prema naprijed te tako stimulira rast čeljusti. Skeletni učinak najočitiji je kod djece mlađe od 9 godina, kada se često kombinira i s aparatom za širenje gornje čeljusti. Delaireovom maskom moguće je postići rast gornje čeljusti prema naprijed i do 2 mm. Nakon devete godine skeletni je učinak manji, a dentalni naglašeniji.
Iako je prvenstveno indiciran kod djece, primjenjujemo ga i kod odraslih pacijenata s određenom podvrstom anomalije i dobrim stanjem parodonta. Kod tih pacijenata nastojimo postići pomak zubi i onog dijela čeljusti koji nosi zube – alveolarnog grebena. Pri tome gornje uvučene i nenaglašene zube povlačimo prema naprijed kako bi bolje poduprli gornju usnu. Time značajno popravljamo izgled lica – gornji zubi prelaze donje i napokon dolaze do izražaja, gornja usna postaje naglašenija i punija, usklađenija s donjom, a profil ljepši. Imajući u vidu tako povoljne učinke, pacijenti izrazito rado nose Delaireovu masku.
Aparat se sastoji od vertikalne metalne prečke koja povezuje uporišta za čelo i bradu, a nosi i horizontalu prečku u visini usana. Elastične se gumice s jedne strane hvataju za horizontalnu prečku Delaireove maske, a s druge za kukice na fiksnom aparatiću na gornjim zubima.
Naprava je najučinkovitija kada se nosi dosljedno prema uputama, najbolje 10 – 12 sati na dan (kad god je moguće).
Ispravno postavljena indikacija i dobra komunikacija pacijenta i ortodonta jamstvo su uspjeha!
Hyrax je naprava za širenje gornje čeljusti.
Hyrax je naprava za širenje gornje čeljusti. Najradije ga primjenjujemo za vrijeme rasta kod djece čija je gornja čeljust nedovoljno široka u odnosu na donju.
To se vidi po tome što donji stražnji zubi obuhvaćaju gornje, umjesto da je obrnuto, a dodatno još nedostaje prostora da se svi zubi smjeste (pa imamo „gužvu“).
Naprava se sastoji se od vijka postavljenog na sredini nepca koji se obostrano s po dva kraka upire o gornje stražnje zube. Ti se krakovi ili vežu za metalne prstenove i upirače na zubima, ili za akrilatna (plastična) uporišta koja prekrivaju i grizne plohe stražnjih gornjih zubi.
Aktiviranjem (okretanjem) vijka krakovi guraju zube prema van, čime se postiže skeletni i dentalni učinak. Skeletni se odnosi na širenje gornje čeljusti koje se vidi u otvaranju razmaka između dvaju prednjih zuba.
Nakon aktivnog razdoblja vijak „blokiramo“ i nastupa period stabilizacije tijekom kojega se stvara nova kost u području središnje linije. Dentalni se učinak odnosi na pomak zubi i dijela čeljusti koji ih nosi, alveolarnog grebena. Time postižemo da gornji zubi obuhvate donje i stvaramo prostor za smještaj onih zubi koji su izrasli van zubnog luka.
Hyrax često kombiniramo s Delairevom maskom, potičući pritom gornju čeljust na rast u širinu i prema naprijed.
Aparati koje pacijenti mogu sami skinuti i staviti.
Mobilne aparate dijelimo na monomaksilarne i bimaksilarne. Monomaksilarni se stavljaju na jednu, a bimaksilarni obuhvaćaju obje čeljusti, a cilj im je usmjeravati i modelirati rast čeljusti te donekle utjecati na položaj zubi.
Kako im samo ime kaže, mobilni ortodontski aparatići pomični su pa ih pacijent može sam skinuti, a mora ih i sam staviti. Nose ih isključivo djeca, nakon čega u pravilu slijedi terapija fiksnim aparatom.
Monomaksilarni mobilni aparati stavljaju se na jednu čeljust, a služe tome da ili zadržavaju postojeće stanje kako se ne bi pogoršalo, ili njima širimo zubni luk i radimo neprecizne korekcije položaja zubi.
Bimaksilarni mobilni aparati obuhvaćaju obje čeljusti. Najčešći je konstruiran da u zagrizu dovodi donju čeljust u anteriorni položaj (prema naprijed) čime stimuliramo donju čeljust da brže raste te postižemo skeletni i dentalni učinak, tj. ispravljamo i zagriz i ravnamo zube. Ipak, za postizanje lijepog i harmoničnog osmijeha nužan je fiksni aparatić kojim precizno ispravljamo položaj svakog pojedinog zuba.
Odrasli pacijenti nose ortodontske aparatiće sa željom da si unaprijede oralno zdravlje, uljepšaju osmijeh i poboljšaju kvalitetu života jer „sada je na njima red!“
Kvalitetu života možemo opisati kao osjećaj psihofizičkog blagostanja. Nepravilni zubi i loš zagriz negativno utječu na zdravlje otežavajući osnovne životne funkcije (govor i žvakanje), održavanje higijene i narušavaju zdravlje parodonta.
Dodatno se pokazalo kako malokluzije imaju izrazit negativan utjecaj na opću kvalitetu života jer narušavaju osjećaj samopouzdanja, čime loše utječu na socijalne interakcije, privatni život i profesionalni uspjeh. Kako su zdravlje i ljepota, a time i zadovoljstvo životom uvelike uvjetovani lijepim osmjehom, sve je veći broj pacijenata koji u odrasloj dobi žele „ravne i lijepe zube“.
Dobna granica za ortodontsku terapiju ne postoji. Biomehanika pomaka zuba jednaka je kod odraslih i kod djece. Neovisno o dobi ortodontskom terapijom možemo:
Naprave kojima to radimo jesu fiksni ortodontski aparat i Invisalign®, ovisno o vrsti i složenosti anomalije kao i pacijentovim preferencijama.
Nepravilnosti zubi i čeljusti moguće je ispraviti u svakoj životnoj dobi. Najnoviji podaci pokazuju da čak 50 % ortodontskih pacijenata čine odrasli. Odrasli su pacijenti savjesni, visoko motivirani i ako ortodont, slušajući njihove želje uz uvažavanje svih pravila struke, postavi jasan i realan plan terapije, postižu fantastične rezultate.
U posljednjih više od 20 godina dr. Vidaković uspješno je tretirala mnoge pacijente svih dobi, a posebno je veselo kada aparatiće istovremeno nose tri generacije iste obitelji (unučica/unuk, mama/tata, baka/djed).
Fiksni ortodontski aparatić je najčešće, najučinkovitije i najpredvidivije sredstvo ispravljanja ortodontskih nepravilnosti.
Visoko estetski, gotovo neprimjetan fiksni aparat je ortodontsku terapiju učinio široko prihvaćenom.
Invisalign® je tehnika ispravljanja ortodontskih nepravilnosti nizom prozirnih udlaga ili “alignera”.
Nerijetko pacijente ortodontu upute liječnici dentalne medicine i specijalisti drugih disciplina, parodontolozi ili protetičari.
U takvim slučajevima plan terapije uključuje više zahvata koje koordinirano izvode specijalisti različitih disciplina (stoga naziv „interdisciplinarna terapija“) s ciljem poboljšavanja ukupne prognoze i omogućavanja najboljeg ishoda liječenja. Cilj ortodontske terapije kao dijela interdisciplinarne „priče“ jest postaviti zube u optimalne odnose za održavanje oralne higijene (čišćenje), izradu mostova, ugradnju implantata ili stavljanje ljuskica. Bez ortodontske terapije kasnije faze ne bi uopće bilo moguće izvesti ili njihov rezultat ne bi bio optimalan i dugotrajan.
Ortodontsko-kiruršku terapiju provodimo kada su odnosi među čeljustima toliko narušeni da ih nije moguće samo ortodontski harmonizirati.
Najčešća je anomalija koju na taj način tretiramo progenija. Klinička slika uključuje:
Anomalija je nasljedna, tj. prenosi se genetski. Intenzitet rasta donje čeljusti nije moguće smanjiti, odnosno nemamo načina da je „zakočimo“ u rastu, ništa više no što možemo zakočiti rast primjerice stopala ili nosa.
Ako temeljem analize dijagnostičkih podataka i obiteljske anamneze zaključimo da samo ortodontskim pomakom zubi i ortopedskom stimulacijom gornje čeljusti na rast (pseudoprogenija) nije moguće kompenzirati anomaliju i postići zadovoljavajući funkcionalni i estetski rezultat, postavljamo plan za ortodontsko-kiruršku terapiju. Najbolje je vrijeme za početak pred završetak rasta.
Tijek terapije:
Malo koji zahvat na licu izaziva takve promjene u izgledu kao ortognatsko-kirurški zahvat. Promjene u izgledu dramatične su, za što pacijenti i njihova okolina moraju psihološki biti spremni. Motivacija za takvu vrstu terapije nije samo želja za poboljšanjem funkcije, već i za postizanjem skladnog i lijepog izgleda, a time i kvalitetnijeg i ispunjenijeg života.
Psihološka priprema pacijenta, ekspertiza liječnika i dobra komunikacija ortodonta, pacijenta i maksilofacijalnog kirurga ključne su za uspjeh interdisciplinarne terapije s tako dalekosežnim posljedicama.
Ortodoncija Vidaković
Cankareva 21, 10 000 Zagreb
